Izvještaj nastaje iz vijesti i poslije vijesti je najčešći novinarski rod. U strukturnim elementima, radi se o proširenoj vijesti, koja je nadopunjena i izvorom.
Prikaz je rod novinarskog izražavanja koji predstavlja iscrpan opis nekog djela, predmeta, pojave, događaja ili osobe. Prikaz je u odnosu na stav autora neutralan (ne sadrži autorove ocjene) pa stoga spada u monološke informativne novinarske rodove.
Komentatorsko analitički rodovi
U komentatorsko analitičke rodove spadaju komentatorski izvještaj, analitička bilješka, osvrt, komentar, portret, članak, recenzija, kritika i polemika.
Komentatorski izvještaj je izvještaj u kojem se nešto tumači, objašnjava, ocjenjuje ili iznosi sud. Novinar se ovdje pojavljuje kao sudac, kritičar, koji se bori protiv negativnosti u društvu.
Analitička bilješka je analitički napis o temama iz svakodnevnog života. U pisanju dopušta jasan osobni stav novinara i prikazivanje njegovih osjećaja prema temi o kojoj piše (osobama, pojavama, događajima). Analitička bilješka obično se piše odmjerenim novinarskim stilom, ali neki autori i analitičku bilješku pišu književno-umjetničkim stilom.
Osvrt je kraći komentatorski rod koji se bavi samo jednim događajem, pojavom, stavom ili osobom. Subjektivni pogled novinara izriče se kao vlastita ocjena i ne mora nužno biti predočeno sa potpunom, analitički dokazanom argumentacijom, niti nuditi rješenja poput komentara, ali mora biti zasnovano na činjenicama.
Komentar je analitički sud, mišljenje o nekom događaju, pojavi ili djelovanju osobe. Može se odnositi i na više međusobno povezanih događaja, pojava ili djelovanja osoba, ali u tom slučaju treba paziti da se ne zahvati preširoka tema kako bi čitaoci mogli pratiti procjena komentatora.
Portret osobe kao novinarski oblik je prikaz života jedne osobe i, za razliku od nekrologa, obično je znatno opsežniji i može se odnositi i na žive i na umrle. Najčešće se u novinama pišu portreti osoba koje su stvarale istoriju ili su u bilo kojem smislu bili važni za jedan narod ili državu. Portreti se pišu i o omiljenim i omrznutim osobama, i o onima koje je većina voljela, ili ih je mrzila, ili ih se bojala.
Članak ili analitički članak ili tematski članak, predstavlja iscrpnu analizu nekog događaja ili niza povezanih događaja, pojave ili više povezanih pojava ili djelovanja osobe ili više osoba povezanih područjem djelovanja ili odnosom prema nekom događaju ili pojavi. Za razliku od komentara koji donosi autorov pogled i izrazito lični stav, članak istu temu raščlanjuje sa više različitih pogleda kako bi čitaoci mogli dobiti cjelovit pregled i nezavisno o autorovom konačnom stavu, donositi svoje zaključke na osnovi podataka i dokaza iznesenih u članku.
Recenzija je prikaz naučnog, umjetničkog ili medijskog djela (knjige, časopisa, nosača zvuka, izložbe, arhitektonskog djela, emisije, programa…) sa kritičkom procjenom autora prema recenziranom djelu.
Dio recenzije koji prikazuje djelo mora biti nepristrasan i navesti tačne činjenice, dok je dio sa kritičkom procjenom subjektivan. Recenzije u novinama moraju biti jasno i na prvi pogled vidljivo odvojene od izvještajnih oblika koji donose samo činjenice.
Kritika je po svom značaju gotovo istovjetna komentaru, ali se u crnogorskoj teoriji i praksi ustalilo mišljenje da se kritikom nazivaju komentari koji se odnose na umjetnost i kulturu. Da bi se pisala kritika treba biti obrazovan i dobro poznavati tematiku o kojoj se piše.
Jednostavni beletrističko novinski rodovi su crtica, glosa i beletristička bilješka.
Crtica je oblik novinarskog izražavanja nastao kao reakcija na monotono pisanje o zbivanjima, ljudima i pojavama. Crticom se opisuje tek jedna pojedinost iz života ljudi. Stil pisanja crtice predstavlja mješavinu novinarskog i književno-umjetničkog. Crtice su češće u nedjeljnicima i časopisima, kao i u publikacijama odnosa sa javnošću, nego u dnevnim listovima.
Beletristička bilješka se također naziva i zapis.
Zapis se uvijek piše živopisno i razigrano, mješavinom novinarskog i književno-umjetničkog stila. Zapis dopušta jasan lični stav novinara i prikazivanje njegovih osjećaja prema temi o kojoj piše (osobama, pojavama, događajima).
Dijaloški novinski rodovi
Izjava, anketa, intervju i razgovor spadaju u dijaloške novinske rodove.
IZJAVA
Izjava je poseban podoblik/podvrsta izvještaja. Izjava je intervju bez pitanja. To je najkraći dijaloški medijski markiran žanr. Izjave novinarima daju najĉešće samo javne liĉnosti koje su se
našle u nekim izuzetnim situacijama i povodom znaĉajnih događaja kada bi trebalo brzo i efikasno medijski djelovati. To je zapravo izvještaj koji ne daje novinar, nego neka druga kvalifikovana osoba koja može priĉati o toj temi. Ako ta osoba pobija neki objavljeni izvještaj
radi se o demantiju.
ANKETA
Anketa je mehaniĉki zbir izjava ili kratkih intervjua sa sluĉajnim, najĉešće anonimnim uĉesnicima koji odgovaraju na isto pitanje. Izjava se obiĉno bilježi na nekom javnom mejstu (ulica, stadion, pijaca). Anketa bi trebalo da posluži kao “glas javnog mnjenja”, mada je to u
suštini montirani “glas naroda”.
INTERVJU
Intervju (engl. interview – međupogled) je razgovor sa nekom osobom. Kao novinarska vrsta sastoji se od kraćeg uvoda i novinarskih pitanja i sagovornikovih odgovora. Pisan je kao upravni govor, bez komentara i prepriĉavanja. U uvodu se u nekoliko reĉenica objasni povod,
predstave osnovni podaci i kraća zapažanja o sagovorniku.
Svaki razgovor bi trebao imati povod
– aktuelni događaj ili popularnost intervjuisane osobe. Intervjuisati se može svako ko se bavi neĉim važnim, zanimljivim, neobiĉnim. Sagovornik mora biti neka zanimljiva osoba, ali ne nužno i poznat javnosti.
Postaviti jasna pitanja. Iako se na prvi pogled ovo pravilo čini jednostavno i očigledno, ipak se novinarima često desi da se zapetljaju postavljajući pitanja, pokušavajući što bolje objasniti sagovorniku šta u stvari žele reći. Vješt sagovornik će namjerno pustiti novinara da dugo priča i pojašnjava šta želi reći svojim pitanjem kako bi dobio na vremenu za pripremu odgovora. Najbolji način da se ova situacija izbjegne je dobra priprema. Ne treba bježati od formulacije pitanja unaprijed na papiru, samo radi podsjećanja. Sa druge strane, nije preporučljivo ni kruto čitanje pitanja sa papira.
Šta je “Off the Record”? Etika nalaže da se ovo precizno definiše i poštuje. Ipak, podatak dobijen na ovaj način može poslužiti kao trag za prikupljanje dokaza. Sagovornik ipak mora biti upoznat u kojem momentu snimanje počinje, na koji način će intervju biti korišten i u kojem kontekstu će biti emitovan.
Jedno pitanje – jedan odgovor. Vrlo jednostavno – ukoliko postavimo nekoliko pitanja, sagovornik će odabrati na koje će odgovoriti, a nije nužno da je to odgovor koji novinaru najviše treba. Otvorena pitanja. Ukoliko nam nije dovoljan izričit “da” ili “ne” odgovor, pitanje treba formulirati tako da ostavlja prostora sagovorniku da kaže nešto više od toga.
Zadržati objektivnost. Ako smo negativno raspoloženi prema sagovorniku i publika to osjeti (iz našeg tona, grimase ili pitanja) postoji opasnost da će osjetiti sažaljenje i nehotice više vjerovati sagovorniku nego novinaru. Ništa manje opasno nije ni ako se osjeti da je novinar previše naklonjen sagovorniku, jer i u ovom slučaju publika može izgubiti povjerenje.
Ne “potrošiti” pitanja unaprijed. Iako je etično i pošteno dozvoliti sagovorniku da na najbolji mogući način pripremi odgovore, nikad ne treba davati sva pitanja unaprijed. Najbolje je dati okvirno listu tema o kojima će biti govora, kako bi sagvornik mogao pripremiti se podatke, konsultovati saradnike ili planirati svoje vrijeme.
Biti uporan. Ukoliko sagovornik nije odgovorio na postavljeno pitanje, treba ga postaviti ponovo. I ponovo. I ponovo, sve dok ne dobijemo odgovor, ili barem dok se eksplicitno ne izjasni da na to pitanje ne želi, ne može ili ne zna odgovoriti. Poznati je primjer BBC-jevog novinara koji je isto pitanje postavio 13 puta. I na kraju opet nije dobio odgovor, ali je do tada gledaocima bilo više nego jasno da sagovornik neće odgovoriti.
Saznati sve potrebne činjenice prije intevjua. Novinar koji zna činjenice i spreman dolazi na intervju može biti ravnopravan sagovornik i šanse da intervju završi samo kao jeftin publicitet za njegovog sagovornika su znatno manje. Ipak, novinar ne bi smio izgubiti iz vida da njegovo znanje ne treba biti prenaglašeno, nego da mu treba poslužiti samo kao dobra osnova. Novinar je predstavnik svoje publike – treba postaviti pitanje kakvo bi posavila publika i ne smije biti “previše upućen” u temu, jer rizikuje da obični gledaoci koji nisu uradili zadaću kao on, neće moći pratiti razgovor.
Birati dobre govornike za sagovornike. Neki ljudi znaju jako mnogo o nečemu ali to ne znaju lijepo ispričati. Neki ljudi imaju iritantnu govornu manu. Neki opet pričaju previše i nije ih moguće zaustaviti. Novinar će u toku pripreme intevjua saznati sa kakvim sagovornikom ima posla. Nekad je bolje otkazati intervju i naći drugog sagovornika.
Veoma važno!!! Posao novinara se na završava onog momenta kad je postavio pitanje! Naprotiv! Uvijek treba pažljivo slušati odgovore. Iz njih se može dobiti ideja za dodatno pitanje, odgovor na sljedeće, ili naznaka koju treba razraditi. U protivnom, publika će i te kako osjetiti da novinar ne učestvuje u razgovoru, nego od momenta kad je postavio pitanje, već razmislja o sljedećem i sama će izgubiti pažnju da prati intervju.