Prije nekoliko godina jedan kolega novinar je započeo svoj članak o Mornaru i braći Pavićević sa rečenicom koja u potpunosti odslikava sportski put ova dva uspješna sportska radnika – “Krilatica je karakter sudbina”, upravo to samopouzdanje je zajednička crta Mihaila i Đorđija, koja je uz neizmjernu ljubav i posvećenost košarci dovela klub iz Bara, poslednjih sezona, među top četiri tima ABA lige. Košarkaški klub Mornar iz Bara, koji je osnovan 1974. godine, svojim rezultatima u poslednjih desetak godina postao je brend ne samo svog grada, već i Crne Gore, ali bez braće Pavićević – Đorđija i Mihaila, košarkaških radnika čuvenih i van naših granica, koji su zajedno sanjali san da Mornar bude šampion i klub čije će se ime se sa poštovanjem izgovarati i izvan granica Crne Gore, to sigurno ne bi bio. Prije tri decenije Mihailo i Đorđije su bili tandem Mornara, Mihailo je bio košgeter koji je ubacivao i po 40 poena kada nije bilo trojki, dok je Đorđije igrao na poziciji plejmekera. Šef struke Mornara Mihailo i danas tvrdi da na isti način funkcionišu i sada kada mečeve Mornara vode sa klupe.
U poslednjim godinama trajanja državne zajednice Srbije i Crne Gore „košarkaški ponos Bara“, kako u gradu pod Rumijom zovu svoj najpopularniji sportski kolektiv, bio je praktično pred gašenjem. Spasila ga je na kratko grupa barskih privrednika, ali je taj model finansiranja kratko potrajao i sav teret finansiranja kluba brzo je spao samo na Đorđija Pavićevića. Poseban motiv mu je bio, kako kaže alfa i omega Mornara, da dokaže “da i mi u Baru znamo košarku, i u trenerskom i u organizacionom smislu “. Da su braća Pavićević na pravom putu dokazali su rezultati već u sezoni 2011, kada je ekipa iz Bara stigla do finala šampionata Crne Gore i finala Kupa u kojima je poražena od podgoričke Budućnosti. Pet godina kasnije, 2016. godine Mornar je stigao čak do tri finala, u kojima je poražen od Budućnosti u Kupu i finalu plej-ofa domaćeg takmičenja, a u Balkanskoj ligi od ekipe Sigala iz Prištine. Godinu kasnije, 2017. Barani su prvi put učestvovali u ABA ligi i FIBA Ligi šampiona i te sezone su opstali u regionalnom takmičenju što je i bio primarni cilj. Stekli su Barani prvo evro iskustvo, koje će ih dovesti do šampionske titule u Crnoj Gori 2018. godine. Sledeće sezone Mornar je stigao do plej-ofa ABA lige, u kojem je izgubio od Crvene zvezde. Doći do ovakvih rezultata u regionalnom takmičenju, Crnoj Gori i Evropi je veliki usjpeh, i kako je sam trener Barana Mihailo jednom rekao kolegama sa Sport Kluba: “Bilo je teško, baš teško stići do nivoa kojem smo težili. Naravno da je bilo mnogo dilema, da nam je padalo na pamet da dignemo ruke od svega, ali je želja da ostvarimo cilj i san ipak bila jača…”
Ono na šta braća Pavićević mogu da budu, pored usješnih rezultata sa Mornarom, posebno ponosni je da tokom svake sezone klub iz Bara i njih dvojica privatno pomažu svaku humanitarnu akciju ne samo u Crnoj Gori , nego i u regionu. Mnogo važnih utakmica je organizovano u cilju pomoći djeci sa posebnim potrebama, ili bilo kome drugome, kome je bilo potrebno hitno liječenje. Cijene ulaznica na tim utakmicama bile su simbolične, a sav prihod usmjeravan u humanitarne svrhe, a ne u budžet kluba. Ima jedna anegdota koja je vezana za humanitarni rad braće Pavićević, a koja se sa pijetetom prepričava i danas u Baru, kada su pokazali koliko je velika njihova želja da svakom kome je pomoć potrebna istinski pomognu – u jednoj humanitarnoj akciji gdje je trebalo da se sakupi pomoć za liječenje jednog djeteta iz Crne Gore, kada su vidjeli da košarkaška sala u Baru nije ispunjena, doštampali i dokupili cio preostali kontigent karata do 5.000 mjesta, iako sportska sala “Topolica” u Baru maksimalno može da primi 4.000 gledalaca, i tako ovu humanitarnu akciju uspješno završili. Na početku pandemije Covid19 virusa Đorđije Pavićević je među prvima donirao bolnici u Baru 60.000 eura za nabavku dva respiratora i neophodne medicinske opreme, a nesebično je pomagao i bolnicama u regionu. Sam Đorđije u razgovoru sa novinarima je uvijek želio da taj humanitarni rad ne bude na naslovnim stranama i govorio je uvijek da je to njemunešto normalno i “da svako ko može i ima malo duše u sebi treba da pomogne djeci kada god to može” i odmah bi se vraćao na sportski dio priče o košarci ili Mornaru.
Na kraju ovog teksta o ova dva uspješna sportska radnika i humanitarca, citiraću Mešu Selimovića : “Teško je biti čovjek, ali još teže je ne biti. Najveća ljudska osobina je da za njim nešto ostane, trag dobra, a ne zla. Ako u tome uspije, na dobitku je. Ipak, šta je čovjek, a mora bit čovjek? Veliki Njegoš je to znao – da čovjek mora biti čovjek, jer je čojstvo osnovni zahtjev, teško je to biti, ali još teže ne biti …“
Raša Mijušković
